Sanjin svijet

ISTINA RAVNO U OCI

Danas sjedim s drugaricom na kafici i dok je ona izvodila svojevrsan monolog tacnije nije mi dopustila ni rijec da kazem, tako da je monolog savrsena rijec, ja sam pocela razmisljati kako sam dosla ovdje gdje jesam. Nemojte me smatrati losom drugaricom, ali ako neko prica hiljadu recenica u minuti i pritom vam ne dozvoljava ni rijec da kazete ne ostaje vam nista drugo. Razmisljala sam o tome kako uvijek ne kazem ono sto zelim, tacnije sta mi smeta kod nekog. Uvijek se plasim da nekog ne povredim ili uvredim. Ali postoji nacin da se to kaze na fin nacin. Istina i to nekad ne djeluje...

I tako iscrpljena dolazim kuci sa namjerom da spavam cijeli dan. Ali nee. Jedna druga drugarica je htjela nesto hitno da mi kaze i naravno nisam je odbila. Dobar trac uvijek prija. Prvo sto je rekla bilo je "Izgledas uzasno, sta ti, da nisi bolesna?" Ok, nekako se oporavim od ovoga kad kritika stize na racun moje kafe. Kad malo bolje razmislim ok je reci svoje misljenje ali ne na tako grub nacin. Jer nije ugodno. Vjerujte mi znam.