Sanjin svijet

Danas sjedim s drugaricom na kafici i dok je ona izvodila svojevrsan monolog tacnije nije mi dopustila ni rijec da kazem, tako da je monolog savrsena rijec, ja sam pocela razmisljati kako sam dosla ovdje gdje jesam. Nemojte me smatrati losom drugaricom, ali ako neko prica hiljadu recenica u minuti i pritom vam ne dozvoljava ni rijec da kazete ne ostaje vam nista drugo. Razmisljala sam o tome kako uvijek ne kazem ono sto zelim, tacnije sta mi smeta kod nekog. Uvijek se plasim da nekog ne povredim ili uvredim. Ali postoji nacin da se to kaze na fin nacin. Istina i to nekad ne djeluje...

I tako iscrpljena dolazim kuci sa namjerom da spavam cijeli dan. Ali nee. Jedna druga drugarica je htjela nesto hitno da mi kaze i naravno nisam je odbila. Dobar trac uvijek prija. Prvo sto je rekla bilo je "Izgledas uzasno, sta ti, da nisi bolesna?" Ok, nekako se oporavim od ovoga kad kritika stize na racun moje kafe. Kad malo bolje razmislim ok je reci svoje misljenje ali ne na tako grub nacin. Jer nije ugodno. Vjerujte mi znam.

Tko ne bi zelio opet biti dijete, ne brinuti ni za sta i uzivati u zivotu bez problema. Kad smo bili mali sve je bilo jednostavno. Nismo obracali paznju na to sta ce ko reci o nama, da li smo bogati ili nismo, mrsavi ili debeli. Niko nikog nije osudjivao niti zalostio. Bili smo srecni. A onda smo odrasli. 

Na red su dosli problemi. Odjednom je ono sto smo voljeli postalo proslost. Odjednom smo htjeli biti neko drugi, odjednom smo htjeli da se svima dopadnemo i prosto smo zaboravili u ovoj trci za novcem, karijerom, dobrim izgledom da zastanemo i prisjetimo se kako je biti dijete. Tada nam nista od toga nije trebalo i bili smo srecni. Nismo morali da brinemo, jer neko drugi je brinuo za nas. Nista nas nije pripremilo na jako tezak period....odrastanje. 

Postoji li nesto gore od razocarenja u najboljeg prijatelja?Kad shvatite da vas prijatelj vec ima nekog ko mu znaci vise nego vi, nekog  ko je zauzeo vase mjesto. Ne osjecate samo ljutnju i bol. Do juce ste bili nerazdvojni, a sad vise niste vazni, jer boze moj tu je neko drugi, bolji..

Ja sam bila tu za nju kad god me je trebala, savjetovala sam je i to mi nije bilo tesko.Bila mi je kao sestra. Radila sam stvari za nju koje niko drugi ne bi, a ona je to dobro iskoristavala. Bilo koja sitnica koju je trebala da uradi za mene bila bi joj preteska. Npr. cekati bus sa mnom. Ne to nikako nije mogla. Preko svih sitnica sam prelazila, jer mi je zaista stalo do nje. Znate onaj osjecaj kad znate da se voljena osoba promenila, s njom vise nikad nije isto. I sta meni ostaje od tog divnog prijateljstva. Sjecanje samo. A sjecanje je ono sto najvise boli.

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.